|
Lijep dan, nova destinacija, odličan teren i dobro društvo! Recept toliko jednostavan i primjenjiv, da jednostavniji ne može biti... Destinacija je razmatrana već više puta, no nekako uvijek kad se putovalo Orahovica je bila izbor br. 1, te smo tako uvijek tamo išli. Ovaj put smo odlučili promjeniti destinaciju, pa je tako odluka pala na Borovik.
Jezero Borovik nalazi se na pola puta između Đakova i Našica. To je umjetno jezero stvoreno pregradnjom korita rijeke Vuke 1978.
Uz pomoć starih karti, locirali smo mogućnost rute kojom bi se kretali. Okupljanje je bilo u 8h, kasnili smo nekih 15-20min sa polaskom i konačno krenuli. Neki su imali problema sa navigacijom, tj. dolaskom do Borovika. No tako to biva kad se kasni! ;)
Došavši pred samo jezero i iznenadio nas je prekrasan krajolik, za kojeg iskreno rečeno nismo očekivali da će biti takav. Prekrasan dan, prekrasna polja, nedirnuta priroda, inače već godinama rajska destinacija za veliki broj ribića ovog kraja, ali i šire.
Gledajući po kartama nadmorska visina brežuljaka kretala se od 140-260m/nm što je puno manja visinska razlika od one u Orahovici, no upravo to nas je iznenadilo jer čitav kompleks koji okružuje jezero sastoji se od mnoštva brežuljaka koji pružaju kraće, ali česte promjene u tempu vožnje, tj. uspone i spusteve. To uvelike pridonosi zanimljivosti i vozljivosti samih staza, plus sama ljepota šumskim prosjekama. Ekipa koja je krenula, brojala je četiri duše, a ostali su zbog kašnjenja bili uskraćeni za doživljaj koji nam je pružila ova ruta.
Na samom početku krenuli smo asfaltnim putem sa kojeg smo trebali sići na neku od šumskih prosjeka. Blagi uspon asfaltnom cestom, lagano zagrijavanje i traženje navedene prosjeke. Tog trenutka ''strah'' se obistinio, tj. pribojavanje da ucrtane rute na karti možda i nisu prohodne te da će se izlet u Borovik svesti na vožnju asfaltnom cestom oko samog jezera. Cestom smo prošli pored rampe i table na kojoj je pisalo ''ulaz u lovište'', te isprva nisam bio siguran da tu skrenemo i budemo pokretna meta nekom lovcu.
Nastavili smo dalje i tik prije nego smo donjeli odluku da se ipak vratimo i krenemo putem kroz lovište, došli smo do samogu ulaza u mjesto Mandićevac. Na neku čudnu sreću, 1. (PRVA) kuća u mjestu je bila baš šumarska kuća, a u dvorištu je uz vatru sjedio i peko' slaninu lokalni gospodin šumar. Uljudan, gospodin ušutkao je par ''čika brka'' koji su nam uz flašicu dobre kapljice pokušavali objasniti kojim putem ići. Gospodin šumar rekao nam je da ima nade za našu zamišljenu rutu, te da ipak nismo krivo s/krenuli. Te kako rekoh na tu ''neku'' jaaako čudnu sreću, baš kroz to dvorište šumarske kuće prolazio je i put kojim smo mi trebali krenuti. Uz detaljne upute g. šumara, spustili smo se dotičnim putem nakon kojeg je sljedilo sveopće oduševljenje.
Uz kratki predah i sinkronizaciju rotor - čeljust, nastavili smo putem dalje prema mjestu Paučje, koje nam je bilo smjernica u ruti, kojom smo željeli napraviti krug oko jezera. Odličan teren, odlična podloga, ''tu i tamo'' koja lokva za što realniji doživljaj, divljač koja je znatiželjno promatrala nepoznate uljeze na svom teritoriju, te dvometarska (2m) zmija - kravosas.
Put nas je vodio, upute šumara su se pokazale jednostavnima i točnima. Šumar nam je rekao da bi trebali proći pored tzv. ''piramide'', na što je slijedio naš upiti - što bi to trebala biti ''piramida''. Odgovor je bio, drvena građevina visoka 5-6m. Ono što smo putem susretali su bile šumske - lovačke ''čeke'', te smo mislili da se naziv ''piramida'' odnosio na njih. No tada sasvim nenadano na jednom od stajanja i čekanja onih koji su zaostali, pored nas je banuo pomalo ''zastrašujući'' prizor.
Ogromna građevina, slična lovačkim čekama, samo tri-četiri puta veća, u ruševnom stanju, ali opet zadržanog oblika. Pomalo nalik nekom vještičjem ''konaku'' na dugim međukontinentalno - metlenim putevima. Naziv naravno nema veze sa geometrijskim tjelom - piramidom :), bolje rečeno ''vidikovac'' koji se nalazio na najvišoj točki Borovičkog kraja (265 m/nm) imao je neku svrhu, najvjerovatnije vojnu jer se u blizini nalazi vojni pologon - VP Gašinci, a i oko same ''piramide'' bile su vidljive trake sa naznakom - STOP VOJNA POLICIJA. No ispod objekta kojem smo se nadivili nalazilo se nešto što je neke mnogo više razveselilo, pogotovo nakon gledanja ''traktor gti''.
Nakon što smo se svi ponovno okupili, slijedio je intersantan spust nešto uređenijom šumskom cestom. Na jednom od od šumskih raskrsnica, susreli smo čak i znak obilježene biciklističke staze, što sam u kasnijem razgovoru saznao da su postavljeni od strane biciklista iz Ðakova o kojima ni riječi ni glasa. Ovim putem apeliramo tko god ima neke podatke ili kontakt sa nekime tko je u toj udruzi da mi se javi, povodom daljnje suradnje i zajedničkih vožnji dvokotačima! ;)
Nakon kraće orjentacije prema suncu, usporedbe sa zemljopisnim položajem jezera, odlučili smo na koju stranu krenuti, te se tako odjednom pred nama pružio prizor, za koji neki plaćaju, a mi imamo sreću da ga besplatno konzumiramo. Pogled na ''Kruškovu ravna''.
Izašavši iz šume, ugledali smo prve znake civilizacije, tj. naselje, koje je trebalo biti Paučje. Došavši u samo mjesto, shvatili smo da smo u Ðakovačkoj Breznici. Po starom dobrom običaju i mudroj poslovici ''bolje pitaj, nego skitaj'', upitali smo starijeg gospodina, ''Dida, kako da dođemo do Paučja!?'';) . Nakon kraćeg čuđenja, upita, te objašnjavanja kako smo se mi stvorili pred njegovim vratima, dida nas je uputio kojim putem nam je ići, te naglasnio da se na skretanjima nadalje samo držimo desno. Zahvalivši se nastavili smo lokalnom, međuseoskom, neasfaltiranom cestom, te po djedovim uputam na svakom raskrižju desno.
I konačno pred nama se pojavilo Paučje. Znavši da smo na pravom putu i gotovo na kraju, jer gradska su dječica uživala u ovcama, guskama i purama ;). Prolazivši kroz mjesto, zastao sam te se upustio u kraću čašicu razgovora sa lokalnim mještanim, zbog upita o šumskim putevima kod idućih posjeta Boroviku. Ljubazni mještani odvojili su malo vremena te mi pokušali objasniti lokalne šumske puteve, i na tome im veliko HVALA!
Kraj puta bio je spust od Paučja do jezera Borovik, prolazak pored planinarske kuće planinarskog društva ''Ðakovo'', te ribičke kuće. Ponovno prekrasan pogled na jezero, te dolazak na mjesto sa kojeg smo i krenuli. Prepričavanje dojmova ostatku ekipe koja je nesebično ostavila par čevapćića za gladna usta, presvlačenje i lagani povratak za Osijek.
Rezime vožnjice je sveopće oduševljenje, želja za ponovnim dolaskom i ponovnom vožnjom brežuljcima oko Borovika. Činjenica koja najviše veseli jeste da je ''novootkrivena'' nam destinacija, bliža Osijeku, pruža neprebrojivo mnogo staza, koje čekaju da ih prođemo te da nam pruža odmor za dušu, bijeg od gradske vreve i smoga, za pojedince ali i za one sa obiteljima, mir i tišina, savršeni sklad za sve ljubitelje boravka u prirodi.
Isto tako poziv svima da nam se pridruže na nekoj od idućih (brojnih:) posjeta Boroviku, da se družimo, uživamo i istražujemo ljepote koje pruža ovo mjesto.
Do idućih kilometara na dva točka lijepi pozdrav od XC Crew -a!
Živili! GALERIJA |
XC Vijesti 
