C, c, c, check one, two. Dobro je - tastatura radi. E sad ovako, htjeli ste report s fotkama iz Beograda – e pa evo vam ga.....

15.09.2006. - Petak, dan za metak - za mene je bio radni dan - na poslu sam zamolio da izađem ranije. Bus za Novi Sad kreće u 15:45h, sa posla izlazim u 15:15h, jurim ženskim bajkom 100 na sat, u zavoju se naginjem i naravno padne mi lanac. Lanac je zaštićen onim limom i nema mu brzog popravaka - bajk u ruke i trči dalje - ljudi su me nešto čudno gledali... Nakon par minuta stižem kod djevojke, brzinski se presvlačim, pakiram stvari u ruksak (par majica, fotoaparat, bakinu rakiju za mog bivšeg šuru Davora kod kojeg ćemo prespavati i putovnicu), letimo van i autom do kolodvora. Usput skontam da nemam ništ' para - stajanje na bankomatu - dok dižem pare, na mobitel pričam s Banijem, koji već čeka na kolodvoru, o tome kupuju li se karte na kolodvoru ili u busu - kaže on u busu. Ajd dobro! Stižemo na kolodvor - Bani čeka opremljen ko profi fotograf - stalak, fotić, futrolice,... Bok, bok burajz. Pitam vozača - jel kod vas uzimamo karte - kaže on - Ne. Na blagajni. Brzo trk na blagajnu - dvije povratne za Novi Sad molim - lik kaže 168kn - Bani ima 100 - ja mu dam 85kn i kažem nek plati obje - i tu nastaje Banijeva totalna zbunjenost - ko sad šta plaća, ko kome mora koliko para vratiti, evo tebi, daj meni,... Ja gledam, ne kontam šta on ne konta i smijem se. Nakon par matematičkih objašnjenja i on dolazi do spoznaje da je sve ok, te da mi duguje samo kunu - ali neka mu - za frizuru. Vraćamo se, Bani odmah ulazi u bus - ko zna, da ne pobjegne - ja još malo pričam s djevojkom - pozdrav, cmok cmok, bok bok, pa onda i ja za Banijem. Sjeli na kraj busa, zauzeli 4 sjedala, i nakon nekoliko trenutaka krenusmo u nepoznato.... Davoru sam javio da u Novi Sad stižemo u 18:15h, kako bi nas sačekao na kolodvoru, a usput sam cimao Banija da mi pokaže putovnicu, kako bi se uvjerio da nije istekla - vrijedi do 2007 - ajd ok. Bus ko bus, sviraju neke gluposti - domaće, pa narodno, pa ovo ono - blejimo kroz prozor, malo laprdamo, ja jedem špice, Bani sluša iPod i konta si kako bi se na nekim mjestima pored kojih prolazimo bilo dobro vozit bajkom... Stajemo u Vukovaru, ulazi još ljudi - hvala Bogu nitko nam se nije uvalio - nakon kraćeg stajanja idemo dalje. Dolazimo na granični prijelaz Ilok - Bačka Palanka, u bus ulazi plicajac, sve putovnice kratko pogleda i vrati, naše dvije gleda malo duže, pa gleda nas, pa opet putovnice, zaklopi ih i ode s njima van - kaže vraćam se ja brzo... Ja pogledam Banija, on mene, ljudi gledaju nas - ajd super - ličimo na odbjegle robijaše. Cro-Cop se vraća, ide prema nama, ja si mislim šta sad, on se nasmije, pruži putovnice i kaže - sretan put momci, provjerite jesam vam dobro vratio putovnice. Olakšanje... Prelazimo Dunav, prilazimo granici, opet isti scenarij, provjere, policija, carina, sve prolazi ok i idemo dalje... Jedan dio puta je bio čisto seoski - polja, ravnica, ništ' posebno. Kada smo ušli u Futog počele su zanimljivosti - neonske Las Vegas reklame, birtije, plakati za koncerte neke pevaljke, itd... Zanimljivo je bilo sve to vidjeti jer nisam tamo prolazio više od 15 godina. Ulaskom u Novi Sad sve počinje izgledati veliko - uz cestu stoje jumbo reklame za neku trgovinu s glumcima iz srpskih filmova, do centra se ulazi 20-ak minuta... Stižemo na kolodvor sa zakašnjenjem, izlazimo van, Davor nas čeka - pozdravljanje - di si šura..... Nakon toga upadamo u bijesnu pilu od auta - Volvo960 - 200 konja - Davor jaaaako brzo vozi i kući smo za 5 min... Tuširanje, MB pivo, Billy Idol & chillout. Nakon toga oblačenje i odosmo van na cugu......

Prvo mala šetnja po gradu, đir po Jevrejskoj ulici, pa prema Zmaj Jovinoj... Taman u to vrijeme je u Novom Sadu tekao tjedan uličnih svirača (nedavno se isto događalo u Puli), pa je po ulicama bilo svega za vidjeti i čuti - koncerti, performancei, svirke,... Na ulicama hrpe ljudi - svi se zabavljaju, cugaju po kafićima, gledaju entertainere, itd. - vrlo ugodna atmosfera. Nakon prolaska kroz Zmaj Jovinu, skrenusmo u ulicu Laze Telečkog - uska uličica koja podsjeća na morske ulice - tamo smo se smjestili u kafić Marta koji podsjeća na neki spoj Voodoo-a i Pub-a. Bani i ja smo cugali Nikšićko i Lav pivo, a Davor je opleo po raznim vrstama rakije... U svemu tome nam se pridružio i ispravnjak-profesor-filozof Jimi, koji je isto cugao pivo i pričao svoje zanimljive pričice... Kako je večer tekla, tu je bilo sve više zajebancije, piva i rakije - počele su se nakupljati hrpe ljudi - super atmosfera, a mi smo se preselili u obližnji kafić po imenu Lautrec. Nakon jedne cuge, Davor nas je odveo nekoliko metara dalje da probamo jako dobre pljeske. Naručimo tri velike, vratimo se do kafa, popijemo malo piva pa nazad po pljeske – pita cura s čime? - Davor uzme nešto blago, Bani kaže kajmak, urnebes i krastavci - ajd ok - gledam ja - reko ajd meni kajmak, urnebes, paradajz i tucane paprike - na što mi cura kaže - to će vam biti jako ljuto. Vraćamo se u Lautrec i počinjemo jesti - pljeske do jaja, a mi trpamo ko da nikad nismo ništa jeli - nakon 5 min, meni vruće - pogledam Banija - njemu se čelo žari, kapljice znoja klize niz lice - naravno - urnebes je oživio. Usta gore, vatra suklja iz ušiju, ali nema odustajanja - pljeska je dobra. Nekako smo to pojeli, okus pljeske od ljutine nismo osjetili, pa smo opleli po pivu koje je krenulo bolje nego ikada... Nakon sat-dva obilaženja Marta-Lautrec i velike količine svega, počeo je delirij, a mi smo odlučili da treba krenuti kući, jer tko zna kako ćemo kući ako ovako nastavimo... Prije toga smo uzeli još jednu malu pljesku, kako bi osjetili okus i uživali u njemu, bez utjecaja urnebesa. Davor nas je, u čudnovatom stanju zbog rakije, dovezao kući u rekordnom roku, chillout u dnevnoj, pa na spavanje - sutra je taj dan.....

16.09.2006. - Subota - D Day. Buđenje oko ne znam kolko sati - glava boli - bauljanje po kući - mjuza - kavica - šumeći aspirin c - oblačenje i pokret... Bani i ja u Weekend Warriors crnim majicama, krećemo van, kad Davor viknu - čekaj - ode u sobu i vrati se u žutoj Weekend Warriors majici, pripijenoj uz tijelo - mi umrli od smijeha/iznenađenja - Weekend Warriors are everywhere. Sjedamo u bijesnu Volvo pilu i krećemo... Vozeći se kroz Novi Sad, Davor nam je pričao o nekim zanimljivostima vezanim uz taj grad. Npr. svuda po gradu niču stotine novih stambenih zgrada poput onih koje se grade po Osijeku, samo što ih ovdje ima 100 puta više - tako smo saznali da je Novi Sad najveće gradilište istočne Europe. Grad zvanično ima oko 450.000 stanovnika, a nezvanično i više od 500.000 - znači pet puta više od Osijeka - eto toliko da se malo stvori dojam o veličini grada... Izlazimo iz grada i ulazimo na tzv. autocestu smrti koja spaja Novi Sad i Beograd - tako se zove pretpostavljam, zato što je kvaliteta ceste užasna - duboki kolotrazi, rupe i zakrpe, vozi se samo jednom stranom autoputa (druga se renovira posljednjih 30 godina) u jednom smjeru jedna traka, a u drugom smjeru druga + traka za zaustavljanje, vozi se u svim trakama, pretječe se i lijevo i desno, lagani kaos, ali Davor zato ne ide ispod 200 km/h - momak stvarno odlično vozi :)) - uvijek je zanimljivo biti njegov suvozač. Prelazimo Dunav koji je širok ajmemeni i približavamo se White-City-ju. Ulaskom u grad sve postaje još veće nego je bilo prilikom ulaska u Novi Sad. Davor nam je dogovorio panoramski pregled grada sa vrha Genex/Zepter nebodera - jedne od najviših građevina u Beogradu. Od ulaska u grad do nebodera, vozili smo se dobrih 30-ak minuta - grad je ogroman i ništa se ne može obaviti na brzinu... Prilazimo raskrižju, zaustavljamo se, a po okolnim autima vise mali cigići koji "na silu" peru prozore crnom mutnom vodom i žicaju pare - dolazi policija u autu, zaustavlja se, kratak razgovor, cigići tužno odlaze u pohode na drugo raskrižje, odlazi i murija, a mi krećemo dalje... Stižemo pred neboder, ostavljamo putovnice kod portira i idemo na 27. kat koji nije posljednji. Prolazimo kroz TV studio neke lokalne televizije i izlazimo van pogledati Beograd s neba.....

Aaaaaaaa..... Vjetar puše 1.000.000 na sat i doslovno gura tijelo, majica leti gore-dolje, frizure se mijenjaju svake 2 sekunde, na oči lagano dolaze suze i moraš se potruditi da razumiješ što ti ovaj pored tebe govori... Brzo vadi fotiće, slikaj sve, pohvataj par informacija - tamo ti je Sava, ono je Dunav, nova Arena, eno ti Kalemegdan - tamo idete (na fotki se može povećati Kalemegdan i može se vidjeti cijela postavljena Red Bull Vozi BRE staza). Nakon fotkanja Beograda, spuštamo se dolje, kupimo putovnice i krećemo prema Kalemegdanu. Stižemo gore (Kalemegdan se nalazi na brdu/uzvisini), parkiramo auto i idemo na klopu. Davor nas vodi na Skadarliju, ponovno na neku posebno zanimljivu klopu - gulaš u lepinji sa sirom/kajmakom. Putem do klope prošli smo kroz Knez Mihajlovu koja je puna butika, shopova, štandova i kafića - nešto kao ZG špica subotom... Vjetar je bijesno puhao čak i u gradu. Dok smo hodali prema Skadarliji, na jednom dijelu Knez Mihajlove muzičari su započinjali sa svirkom klasične muzike - Davor kaže da je povodom neke obljetnice Mozartovog rođenja ili možda smrti - jeb'ga sad, ne sjećam se......uglavnom derali su Vivaldija - 4 god. doba :))) Na Skadarliji ulazimo u neku malu pekaru, odmah pored stare česme. Naručujemo 3 gulaša koja se sipaju u lepinju, kojoj je izdubljena sredina, gore ide sira i poklopac od lepinje. Naravno, okus za prste polizat - potrpali to u sebe na brzinu, uzeli svako po colu i krenuli prema Kalemegdanu. Usput smo nailazili na posljedice ludog vjetra - prevrnuti skuter, u kafiću sjedi neki čiča - sa stola mu leti pepeljara i razbije se, smetlar bezuspješno pokušava mesti i nakupiti lišće s ulice na hrpu,.... Prolazimo Knez Mihaljovom - klasičari sada gude nešto drugo, vjetar ubija, kad odjednom - bam!!! trš!! toing! - pola stage-a i scenske kulise spomenutih nam klasičara pada, a skupa sa scenom leti i teta muzičarka - Bani kaže - Bog te mazo, kako se ova polomila! - spektakl - a Mozart se smije na nebu....

Ulazimo u park i idemo prema drevnoj Kalemegdanskoj tvrđavi. U parku se prodaju razno razne đinđe, značke, suveniri i ostale forice koje mnogi turisti kupuju. Prelazimo mali most i ulazimo u tvrđavu - naravno, svuda oko nas, nalaze se hrpe starih topova, haubica, tenkova i ostalih vrsta teške artiljerije. Dolaskom na mjesto zbivanja, prvo što smo ugledali je pozadina start bank-a na malom brdašcu, oko kojeg se nalazi ograda. Unutar ograde leži 20-ak superdobrih bajkova koji pripadaju izabranim vozačima - tu smo malo slinili i fotkali bajkove - Bani se napalio na Kona Cowan DS single speed bajk koji je i mene ostavio bez daha - a šta ćeš - jednog dana imat ćemo i mi sve to... Nakon par koraka - ukazao nam se prvi dio staze i vozači koji su se okupili na brdašcu, oko start bank-a i čekali odluke sudija o tome hoće li se natjecanje održati ili ne, a sve to zbog luđačkog vjetra koji je neumorno puhao. Start bank nalazio se na vrhu brda, na kraju kojeg je bio jump-drop a.k.a. step-down, nakon toga jumpbox koji je veličinom sličan onome u osječkom sk8 parku - možda nešto veći. Iza jumpboxa, bio je postavljen quarter koji baca na wallride, s kojega se doskače lijevo na doskok. Iza toga spine pod malim kutom u lijevo, nakon čega se može birati između north-shore-a na kraju kojega je mali drop, ili manjeg north-shore zidića koji se nalazio na rubu padine od nekih 10-ak metara. Drugi dio staze nastavlja north-shore mostom postavljenim na cijelu dužinu boka jedne kuće, na kojem se hvata zalet za ogromni drop od nekih 7-8 metara u daljinu i dubinu. Vozači su imali izbor hoće li u provaliju letjeti s mosta s ravnim krajem - drop, ili s mosta koji na kraju ima mali kicker -> step-down. Doskok je bio ogromnih proporcija, a iza njega se letjelo na jumpbox duplo veći i duplo duži od onoga u osječkom sk8 parku, na kojem su se vrtili bijesni trikovi. Nakon jumpa bio je postavljen veliki quarter iza kojega je bila samo provalija s ostacima tvrđave i pogledom na Dunav u daljini... Malo smo krenuli u šetnju i fotkanje staze, kad ono tamo Vjeko sa Adventure-Sport.net portala, baulja i slika sa svojim fotićem (u daljini smo vidjeli i Mirelu koja je odmarala na zidiću) - pozdravismo se s njim i krenusmo dalje. Preostalo je još 20-ak minuta do zakazanog početka, sudije i vozači su se još dogovarali hoće li biti vožnje ili ne, a mi smo se za prvi krug slopestyle natjecanja smjestili kod prvog dijela staze, u blizini start banka, pripremili fotiće i počeli slikati stazu. Sudije javljaju da se prvi krug vozi po volji vozača - ako ne žele voziti prvi krug, ne moraju - bodovati će se bolja vožnja u slučaju da voze obje ili jedina ako budu vozili samo jednu. Još malo komešanja i pregovora i komentatori javljaju da slopestyle natjecanje počinje....

Komentator proziva vozače, oni jedan po jedan dolaze na start bank i počinju svoje prve kvalifikacijske vožnje. Na licima nekih vidi se oduševljenje, na nekima trema, a neki se jednostavno zajebavaju. Nekoliko je vozača odustalo od vožnje zbog jakog vjetra ili nekih drugih razloga - nisam siguran koji točno i koliko njih, ali sa sigurnošću mogu reći da se mali Španjolac Louis Lacondeguy nije natjecao - bio je tamo i razmišljao o tome da nastupi, ali na kraju je skinuo štitnike i izvalio se u debelom hladu. Na prvom stepdown-u nisu se izvodili neki zahtjevniji trikovi - uglavnom klasični jumpovi uz pokoji x-up i tabletop. Odmah nakon stepdown-a na jumpbox-u, vrtili su se svi oni ludi trikovi današnjeg modernog extreme doba koje možete zamisliti – backflip, 360, barspin, no-hander, no-footer, tail-whip, superman-seatgrab, no-foot can-can i sve ostale varijacije. Lance McDermott je pokušao frontflip, ali je prvi pokušaj bio bezuspješan. Kasnije u finalu opalio ga je ponovno i odradio savršeno – rulja je vrištala, ja sam poludio – ovo se događa pred mojim očima – to sam nekada gledao samo na videu – ovaj trik donio mu je drugo mjesto. Nakon jumpa, na izlasku sa wallride-a se nije izvodilo puno trikova – pokoji x-up i one-foot table – svaka čast – treba i to znat, dok se na spine-u radilo dosta trikova koje sam naveo na jumpbox-u. Step-up na north-shore, na kraju kojega se nalazio drop – tu se uglavnom isfuravao x-up, table i pokoji no-foot can – svaka čast onima koji su izveli no-foot can, budući da je drop bio mali i nije bilo puno prostora za manevriranje. Prvi krug natjecanja promatrali smo prvi dio staze, dok smo ostatak pratili na velikom screen-u. Mali predah - krećemo prema drugom dijeu staze – Davoru se više ne da stajat – odlazi do grada na cugu, a mi ko muve bez glave tražimo put dolje do zadnjeg dijela staze. Tvrđava je tako konfuzno sagrađena – svuda su odroni i zidovi visoki 5-6m s kojih ne možemo skočit – vidimo gdje trebamo stići, ali moramo ići negdje u pripizdinu okolo – užas. Na kraju smo rekli jebiga, objesili se s nekog zida i skočili dolje – tek kasnije sam skonto da smo se mogli spustiti dolje vrlo jednostavno – od start banka je vodio put dolje, koji je bio vrlo kratak u odnosu na okolni put koji smo mi prešli – a šta ćeš – kako kažu stari - ko nema u glavi ima u nogama. Taman prije početka druge vožnje, stižemo na kraj staze, vadimo fotiće, Bani montira stalak i spektakl ponovno počinje...

Sve trikove s gornjeg dijela staze smo mogli samo čuti kroz opise nekih čudnih dvojice komentatora koji su urlikali i poticali rulju na skandiranje. Komentatori su bili dosta smiješni, Baniju su bili užasni – kao da je utrku komentirao voditelj Muzičkog tobogana nakon polovične pripreme za ekstremno bajkersko natjecanje, o čemu nikada prije nije ništa čuo – a ne znam – možda su i bili ok – ma meni su bili samo smiješni ti njihovi glasovi i način komentiranja. Tako da smo nakon odvoženog prvog dijela staze čuli samo – evo ga – ideeee, nakon čega su vozači letjeli u provaliju sa dropa ili stepdown-a izvodeći manje trikove poput table-a i xup-a. Kasnije u finalu, na tom ogromnom dropu, Niki Leitner je isfurao no-hander suicide od kojeg sam ostao bez riječi – vilica mi se objesila i to je to – ovaj trik + savršen ostatak vožnje donijeli su mu treće mjesto. Na istom dropu, u kvalifikacijama, Cristopher Hatton odvalio je huge 360 – naravno rulja ponovno luduje i vrišti, a ja drobim fotić u rukama i mislim si 'wtf' – lik ide prema jump-u, isfura još neki sada nebitan trik i cijelo vrijeme na licu smajl od uha do uha – totalno pozitivan i cool lik – ne znam zašto nije bio među finalistima – vjerojatno zbog manjka bodova/trikova na ostalim elementima. Na velikom jumpboxu, predzadnjem elementu, vozači su izvodili freeeaky trikove poput onih na prvom jumpboxu, samo u većem izdanju – da - sve ono... Uostalom, sve je na fotkama. Nakon jumpa, posljednji trik na quarter-u. Tu je bilo one-foot table-ova, xup-ova, one-handera, flaire-ova i nekoliko ostalih varijacija... Šlag na kraju zamutio je Jamie Goldman. Stojim u podnožju dropa/stepdowna, pripremam fotić, komentatori viču ideee, ja si mislim ide još jedan uobičajen drop – gledam gore – ispred mene Goldman izlijeće s kickera i vrti se u backflip – opalim fotku i brzo fotić dolje, gledam njega – hoće li, ili neće, i luđak savršeno doskače, juri na jump i dere superman-seatgrab, ko da to svako jutro napravi kad se ustane – hm – pa možda i napravi... Nakon ovoga, bilo je još par vožnji i opakih trikova. Jedna vrlo zanimljiva činjenica je ta da je odveženo poprilično puno vožnji, od kojih je svaka sadržavala po nekoliko zahtjevnih trikova, a bilo je samo nekoliko padova koji su za posljedicu imali manje ogrebotine podlaktica. 99% trikova odrađeno je s dobrim ili savršenim doskokom. Na zadnjem velikom dropu pao je samo Damjan Siriski, i to je bilo vrlo glatko - malo se ukosio pri doskoku, spustio nogu i otklizao dolje, pa je malo jače ogulio podlakticu, ali odmah se ustao i odmahnuo kao da želi reći - bezveze, koji glupi pad... Nakon posljednje vožnje slijedilo je proglašenje pobjednika, Bani i ja smo se lagano počeli pakirati i krenuli gore, prema prvom dijelu staze, gdje se proglašenje odvijalo. Sunca već od davno nije bilo, Kalemegdan je prekrilo lagano sivilo, dok su suci zbrajali bodove...

Popeli smo se gore i smjestili na mjesto s pogledom na prvi jumpbox, na kojem je bilo postavljeno postolje za pobjednike drevnog Kalemegdanskog slopestyle natjecanja. Komentator pali mikrofon i počinje - sudije su odlučile tko su pobjednici ovogodišnjeg Red Bull Vozi BRE slopestyle natjecanja - na trećem mjestu, sa 27.5 bodova, Niki Leitner iz Austrije - urlikanje i pljesak - momak se penje gore, osmjeh na licu, preplanule hostese mu pružaju Kalemegdanski brončani viteški štit i novčanu nagradu, cmok cmok, na licu još veći osmjeh - ponovno počinje komentator - drugo mjesto osvojio je Lance McDermott iz UK sa 33.8 bodova - Lance se penje gore, skače, maše, urliče, pljesak rulje, ista procedura, samo je štit srebrne boje, a novčani iznos nešto veći - ponovno na komentatora - najveća faca i pobjednik ovogodišnjeg Red Bull Vozi BRE natjecanja jeee . . . . . Jamie Goldman iz USA sa 35.1 bodova. . . . . weeeeeeeee . . . rulja urliče, pljesak, Jamie se penje, pravi neke face, ruke u zraku, momak uzima svoj zlatni štit, masne pare stavlja u džep, ljubi Red Bull cice i misli si - kak dobro jebote.... Pobjednici čestitaju jedan drugom, 2-3 minute fotografiranje pobjednika, nakon čega oni silaze dolje i daju kratke intervjue novinarima. Bani i ja, okorjeli Weekend-Warriorsi, odlučili smo samo jednome od njih pružiti tu veliku čast - čast Weekend-Warriors članstva - uzeli smo majicu u ruke i pogledali ekipu - pitam ja Banija kome ćemo dat majicu - kaže on, pa šta ja znam - evo Lance - on je ispravnjak - Lance se stvarno od njih trojice činio kao najveći zajebant - reko ajd može - dao Baniju majicu i uzeo fotić u ruke... Uvati Bani njega i počne mu nešto pričati i objašnjavati - nemam pojma šta - ja slikam - Lance uzima majicu i nabacuje pozu za fotku... Tako je Lance McDermott postao počasni član Weekend-Warriorsa.

Popis finalista:
01. Jamie Goldman (USA) 35.1
02. Lance McDermott (UK) 33.8
03. Niki Leitner (Austria) 27.5
04. Pascal Breitenstein (Switzerland) 26.3
05. Mischa Breitenstein (Switzerland) 24.8
06. Damjan Siriski (Czech Republic) 22.9
07. Ralf Schupp (Germany) 19.5
08. Brandon Semenuk (Canada) 15.0

Ostali natjecatelji:
09. Niels Peter Jensen (Ger)
10. Michal Marosi (Cze)
11. Chris Smith (UK)
12. Joscha Forstreuter (Ger)
13. Christopher Hatton (Fra)
14. Niko Vink (Bel)
15. Andi Wittmann (Ger)
16. Pierre Eduard Ferry (Fra)
17. Gary Penman (UK)
18. Nathan Rennie (Aus)

Eto, tako je završio, uz Pannonian, najveći biciklistički event kojem sam prisustvovao. Definitivno je vrijedilo otići tamo i pogledati sve to. Tko nije bio, preporučam mu neka ode na idući najbliži takav event - garantiram dobar provod... Na Kalemegdanu se lagano smračilo, vrlo brzo se prostor rasčistio, ljudi su hodali prema gradu, a i vozači su se lagano pakirali i bajkovima kretali prema hotelu u kojem su odsjeli, pa kasnije na party na brod Freestyler na Dunavu. Nas dvojica smo također krenuli prema gradu i usput komentirali sve što se dogodilo taj dan, gledali te super bajkove kako prolaze pored nas i pričali o Kona Cowan DS koji nam se jako svidio - u tom trenutku pored nas prođe Niki Leitner na spomenutom bajku - naravno - obojici nam je na pamet pala ista stvar - daj toljagu, lupi ga po glavi, obojica na bajk i bježi... Naravno to je bila samo zajebancija :))) Ili nije? ;) Ma je... Nakon par minuta stigli smo do Knez Mihajlove, gdje smo se našli s Davorom. Mali pregovori - šta ćemo, hoćemo na party, spavamo u NS-u, kako ćemo onda ujutro iz Beograda u Novi Sad u onakvom stanju, nakon tonu cuge, sad smo već umorni ko svinje - cijeli dan stajali - ma hajmo mi u Novi Sad - tamo smo blizu kuće. Bani i ja kupili po suvenir, sjeli u bijesnu pilu i krenuli. Budući da smo bili gladni - Davor je nazvao neku čardu u Novom Sadu i najavio nas da stižemo na perkelt od soma. Do Novog Sada smo naravno stigli brže od aviona - Dado Schumacher je bio naš vozač, a 95% puta kazaljka se nije spuštala ispod 200 - ispred nas neki tunirani auto sa zelenim neonkama ispod, narančasta boja limarije, ludi bodypaint na njemu - u 7 sekundi se stvorio ispred i nestao iza nas u mraku - kakav fast and furious mavuna. Stigli u NS, odmah se zaputili u čardu Aqua Doria na klopu, jeli bogovsku klopu, svirali nam tamburaši, opalili par noćnih fotki Dunava i Novog Sada osvijetljenih noćnom lampama i reklamama, u ulici Laze Telečkog popili još par cuga i mrtvi umorni otišli kući na spavanje...

17.09.2006. - Nedjelja ujutro - buđenje, kavica, spremanje... Otišli na pijacu, kupili sira i kajmaka za ponijet u Osijek, pojeli jako dobre ćevape u blizini kolodvora, pozdravili se s domaćinom, zahvalili na gostoprimstvu i ušli u bus. Izlazimo iz Novog Sada, još jednom promatramo grad i pričamo kako bi bilo dobro zaletit se na jedan vikend s bajkovima i zajebavat se. Na granici smo morali svi van na pregled prtljage - hvala Bogu nisu gledali u torbu punu svježeg sira i kajmaka - sve je prošlo ok - natrag u bus i wellcome to Croatia... Ponovno stajanje u Vukovaru - piš pauza - jedan dio ljudi izlazi i krećemo dalje. U Osijeku Bani izlazi prije kolodvora - pozdrav - bok bok burajz, bilo je jebeno, čujemo se... Svaki odlazi svojoj kući - odmor, gledanje fotki i pisanje izvještaja...

Eto ljudi, to bi ukratko bilo sve od mene. Bani i ja smo se jako dobro proveli. Svi vi koji niste tamo bili, nadam se da ste uspjeli bar djelomično doživjeti ovaj spektakl, putem fotki i tekstualnog opisa, tj. mog doživljaja ovog putovanja. Ako je nekome bio prenaporan tekst, jebiga, nije ga trebao čitati. Sve fotke by Bani & Rankus. Tekst by Rankus.

Pozdrav, uživajte, živjeli, do idućeg spektakla....

Rankus

Veće galerije Banijevih i mojih fotografija sa ovog eventa, možete pronaći ovdje: